Početak bratovština u Samoboru veže se za 17. stoljeće, odnosno, za godinu 1635.  kada je osnovana Bratovština Presvetog Tijela Isusova, koju je iz Rima odobrio i potvrdio papa Urban VIII. S više ili manje uspjeha osnivana su i druga bratstva u samome gradu i selima, vezana često uz župnu crkvu ili kapele, kojih je u župi popriličan broj. Ovisno o entuzijazmu osnivača, kvaliteti i intenzitetu okupljanja, trajala su duže ili kraće, a najčešće se gase pa ponovno obnavljaju nakon nekoliko godina. Zadnje gašenje svih bratovština bilo je nasilno - odlukom komunističkih vlasti. Tako su godine 1947. prestale s radom sve samoborske bratovštine kojih je tad bilo 11. Prva obnovljena bratovština u Samoboru bila je ona Bratovština svetog Jurja  1990. godine, druga je bila Bratovština sv. Filipa i Jakoba, obnovljena 1993. godine. Planinarska bratovština sv. Bernarda osnovana je 22. siječnja 1994., a ne obnovljena, jer je u prijašnjim vremenima sv. Bernard iz Aoste bio nepoznat u župi (sv. Anastazije), kao i u čitavoj Hrvatskoj. Zadnje je obnovljena Bratovština sv. Mihovila i Florijana. 

Planinarska bratovština sv. Bernarda
Inicijativni odbor naše Planinarske bratovštine činili su mladi zajednice "Emanuel" koja se okupljala pri župnom uredu sv. Anastazije u Samoboru. Zajednica je uspješno vodila križne putove kroz Samoborsko gorje i družila se u planini. Na osnivačkoj je skupštini bilo 55 osoba koje su se odmah učlanile u bratstvo, a danas ono broji 85 članova. Živeći zajedno, kroz veliki entuzijazam i Božju pomoć, bratstvo ostvaruje velike ideje, mada je početak rada bio u ratnim godinama. Svaka bratovština ima svoju matičnu kapelu, a bratstvo je izabralo kapelu Majke Božje Kraljice Hrvata u Maloj Jazbini, jer je njen graditelj, član bratstva, g. Janko Otmačić, u kapelu, uz sliku Majke Božje, smjestio i sliku sv. Huberta - zaštitnika lovaca i sv. Bernarda - zaštitnika planinara. To je ujedno i prva slika sv. Bernarda iz Aoste u Hrvatskoj.

Sv . Bernard zaštitnik planinara
Ime sv. Bernarda veže se uz gradić Novaru na sjeverozapadu Italije, u samom podnožju Alpi. Sv. Bernard je rođen početkom XI. stoljeća u plemićkoj obitelji u dolini Aoste (sjeverozapad Italije). 
Odlučivši da se oda vjeri u onom praktičnom smislu, sv. Bernard ulazi u svećenički red crkve Sant 'Orso u Aosti (gradić na talijansko - francusko - švicarskoj granici). Zbog izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik odlikovao, aostanski biskup imenovao ga je arhiđakonom - svojim prvim pomoćnikom.
Ta dužnost obvezala ga je na stalne propovijedi (unutar cijele regije), te na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prijelaza obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je dao sagraditi dva planinarska utočišta - GOSTINJCE (za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz bilo kakvog razloga nađu u planinama). Ta utočišta danas nose njegovo ime (Grande San Bernardo - bliže Aosti i Piccolo San Benardo - na talijansko - francusko - švicarskoj granici). 
Ono što ovog sveca veže za Novaru zapravo su posljednji dani njegovog života. Na povratku s puta u Paviju bio je gost u novarskom benediktinskom samostanu sv. Lovre (Lorenza) gdje je vjerojatno 15. srpnja 1084. i umro. Kažu, vjerojatno, jer prema predaji, smrt sv. Bernarda bila je 1081., no stručnjaci su utvrdili da je svetac umro ipak tek 1086. U okviru samostana je i pokopan, a njegove moći čuvaju se u novarskoj katedrali. Samostan u kojem je preminuo sv. Bernard srušen je u XVI. stoljeću. 
Štovanje sv. Bernarda počelo je neposredno nakon njegove smrti, a potvrdio ga je 1123. godine novarski biskup Riccardo svečanom kanonizacijom. Tom su prilikom posmrtni ostaci sveca prenijeti na jedan od oltara crkve samostana sv. Lovre. Prema tadašnjim običajima, svečeva je glava tada bila odvojena od tijela da bi se zasebno čuvala.  Godine 1552. Samostan sv. Lovre biva uništen, a moći sv. Bernarda prenijete su u novarsku Stolnu crkvu gdje i danas počivaju. O popularnosti štovanja ovog sveca govori nam i velik broj njemu posvećenih biskupija, mnoštvo fresaka s njegovim likom i planinarskih crkvica koje nose njegovo ime. Danas se sv. Bernard štuje kao zaštitnik planinara, no njegovi čini, njegova riječ i sama osobitost, govore nam mnogo više od toga. On nije samo zaštitnik planinara, već i zaštitnik svih onih koji bilo kako dospiju u planine, koji tamo žive ili se skrivaju. Da bi nadomjestio svoju prisutnost, sveti je Bernard osnovao i jednu svećeničku zajednicu koja djeluje na Velikom sv. Bernardu.
Štovanju sveca u cijelom kršćanskom svijetu pridonio je papa Pio XI. (i sam alpinist) početkom prošlog stoljeća (1923. g.). On ga je, naime, u pismu biskupu od Annecyja proglasio sveopćim zaštitnikom ljudi koji borave u planinama...
"... da bi još više proširio štovanje tako velikog sveca, štovanje rašireno od svojih početaka među planinskim stanovništvom, ne samo stanovnika Alpi i njihovih posjetitelja, nego i svih onih koji se odlučuju na odlazak u planine."

O bernardincima
Bernardinci su ogromni psi, velikih glava koje se harmonično uklapaju u ostatak tijela. Tijelo ima snažnu koštanu strukturu i vrlo je mišićavo. Kretanje bernardinaca je stabilno, a kreću se velikim koracima. Mužjaci su visoki oko 70 cm, a ženke oko 65 cm. Prvobitni bernardinci u Švicarskoj su uvijek bili kratkodlaki, ali su danas dugodlaki popularniji. Izvorne bernardince u Švicarskoj su uvijek koristili kao pse za rad na farmama, ali danas, zbog njihovih dobrih osobina, oni su postali obiteljski psi. Poznati su po svojoj odanosti, budnosti i vrlo su naklonjeni djeci. Izraz njihovih očiju je inteligentan, prijateljski, osjećajan i u njihovoj je prirodi da budu miroljubivi. Mužjaci su veličanstveni, a ženske su nježnije i odanije i možda su zato bolje kao obiteljski psi. Preci bernardinaca se ne mogu jasno odrediti, no postoje njihove preteče u planinama Švicarske, koji su čuvali ovce farmera. Povijest ove vrste uvijek je povezana s velikim gostinjcem na prijelazu Sveti Bernard. Od 17. stoljeća postoje izvješća o ovim psima u gostinjcu i otada su oni odani pratitelji koji dijele tešku sudbinu tamošnjih redovnika. Njihova oštrina za vremena kao što su snježne mećave ili lavine spasila je mnoge putnike na prijevoju. Samo je slavni Barry I (1800.-1812.) spasio više od 40 ljudi. Prijašnji bernardinci su također morali raditi za farmere u dolinama. Koristili su ih kao pse promatrače, da zaštite kuće i farme. Njihovo ime potječe iz sredine 19. stoljeća. Prije toga su se zvali psi gostinjca, Barry psi, sveti psi, alpski mastifi ili bernardinci mastifi, a u Sjevernoj Americi ih još uvijek zovu Saints.